Jasmini Trifunović ponovno se digla kosa na glavi. Ne, nije bila kod frizera, već u banci. Hrvatskoj poštanskoj banci. Trifunović, Jasmina Trifunović, kakva već jest, u bondovskoj je maniri spremna na sve kako bi istjerala svjetsku, pa onda, zašto ne, i osobnu pravdu. U potrazi za zagubljenom božićnicom, na šalteru banke zahtijevala je vlastiti novac. Izgubila je dobrih sat vremena, ali ponos je ionako nemjerljiv u valuti. Čist račun, duga ljubav, govorili su naši stari. Iako je račun između JT i HPB podmiren, nekako se čini da je ljubavi ipak došao kraj.

"Partija vam je zatvorena", reče mi ona u drugu stranu slušalice unjkavim i nadobudnim glasom. Zatvorena, zatvorena... Pa šta, pomislih, kujo jedna glupa, nama naša partija uvijek živi u srcima pa da je stoput zatvorena!!!

Ups... Nije to to... Sjetim se da me ponijelo u drugom smjeru i da zapravo pričam sa službenicom Hrvatske poštanske banke, umjetne tvorevine koja ždere ionako opustošeni državni proračun, naziva se bankom, a sačinjavaju je unezvjerene i neupućene službenice koje bi u ubacivanju letaka u kaslić bile prave profesionalke, ali u nazovi banci - nikako.

Dakle, temelj priče je da sam bila radišna, marljiva i produktivna, pa sam u posljednjem kvartalu 2007. godine za svog prijatelja Ivana Kralja i ovu hvalevrijednu stranicu Kupus.net napisala tri kolumne. Dragi Kralj se zahvalio božićnicom od 600 kuna koju je uredno uplatio na tu nesretnu partiju. Rekli bi neki - partija jednako problemi... No, kad sam nazvala da provjerim jel se moja božićnica ugodno razbaškarila na partiji HPB-a, unjkava mi reče da na partiji nemam ništa. Kako?!?! Pobunim se, ali kulturna sam, odmjerena, pristojna, fino odgojena, elokventna, uvjeravam jje da je nemoguće... I onda saznam da mi je partija zatvorena. Nakon što mi je srce poskočilo u ritmu "Po šumama i gorama" na sam spomen ove riječi, shvatim da unjkava govori o mom računu. Zatvoren. Pa zašto pobogu? "Niste ga koristili mjesecima", ne da se unjkava. Nisam, naravno da nisam, to mi je žiro, namjena mu i jest da služi za neke povremene uplate. Za stalne imam tekući. Al ona radi u banci. Ne bi li to trebala znati, mamu joj unjkavu?

Okej, predajem se, ne samo što se izražavaju u partijama nego im je i profesionalnost na nivou posljednje utvrde komunizma, pa jednostavno pitam – maco, di su pare? "Vratile se uplatitelju, vjerojatno", reče ona.

Vjerojatno... A uplatitelj Kralj po hitnom postupku pomno planiranom i koordiniranom akcijom nakon pravodobne provjere ustanovi da povrata nema, pa šalje emajlom potvrdu o uplati. Uz njega šalje i uputstva o akciji koju trebam obaviti kao zaslužni marinac obučen za ovakve nepredviđene situacije i specijalne misije. Kodno ime akcije i poruka vožda – ISTJERAJ PRAVDU!

Printam izvod, mažem lice ratničkim bojama, uskačem u ful opremu, salutiram voždu i krećem. Ništa, ali NIŠTA me ne može spriječiti. Istjerivač pravde moje je drugo ime...

Izostavljam helikopter, uže i fantomku pa ulazim u poslovnicu banke običnim načinom, kroz vrata. To je taktika profesionale specijale koju upražnjava samo SAS. Ponekad i Gurke...

Vođena idejom da jednostavno kažem "Daj pare!", odustajem i od toga zbog straha od krivog shvaćanja i mogućnosti da umjesto para dobijem zvuk alarma i lisice na ruke. Opredjeljujem se na koncu za obični dobar dan, odlučna u svojoj namjeri, a zauzvrat dobijem isto tako dobar dan i pogled dva zbunjena i preplašena oka. Ko da me gleda jebeni koker španijel... Koker je zapravo djevojčurak u kojem nema ni dva'est kila skup s onom stolicom na kojoj sjedi. Na (ne)stručnost i neiskustvo ne želim ni trošiti riječi...

I šta ću. Sažalim se. Jebiga. Omekšala sam s godinama... Najjednostavnijim mogućim rječnikom, kakav vjerojatno koriste i u centru za autizam, obrazložim svoj problem. Izostavim onaj dio da su njezini poslodavci ušljivi, prevarantski gadovi koji mi nisu lovu stavili na račun, ali je nisu ni vratili otkud je došla. Kurvanjski su je i pohlepno zadržali u nekom svom međuprostoru. Krvopije. Gadovi. Paraziti. Truli konvertiti iz tvrdih komunista u diletantske kapitaliste. Bljaaaaaa... Bljuuuuuuu... Povrać, rig, rig...

Micica uzima osobnu, karticu računa, potvrdu o uplati. Sa svakim pokretom kupuje vrijeme jer jedno je nepobitno i očito – sirotica nema pojma što činiti. Aura joj vrišti od panike pa, kako bi bar malo prikrila raspad sistema, velikim škarama demonstrativno reže moju karticu napola.

??????????????? Ništa im ne dugujem, uredno sam platila održavanje računa, još mi je i uplata sjela... Budi se kuja u meni pa lagano režim. "Slušaj kržljava, cvikaj šta god hoćeš, ne trebam ni tebe, ni tu tvoju trulu banku, ni taj račun nikad više, al brate – DAJ PARE!!!" Micica je van sebe. Uzima telefon i mahnito bira brojeve znojnim prstima. Predstavlja se, pita, traži savjet, uputstvo, slamku spasa, bilo što... Jedan poziv, drugi, treći... Peti... Prestala sam brojati, a onda je jedan za nju označio spas.

Njezin Isus Krist spasitelj i iskupitelj s druge strane joj je rekao da moj problem rješava poslovnica, odnosno najodgovornija osoba u poslovnici.

Žgabava likuje, a iz kržljavih pluća izlazi joj uzdah olakšanja koji bi i blindirana vrata otpuhao. Od tog trenutka, naime, moj pregolemi problem, koji bi zasigurno teško riješili i vodeći svjetski bankovni stručnjaci, postaje mlinski kamen oko vrata njezine nadređene, voditeljice smjene.

Šaltaju me dva metra dalje u ruke nešto starije, manje žgabave i hijerarhijski nadmoćnije ali jednako neupućene koke koja poseže za istom metodom kao i zakržljala – telefonom. I opet. Jedan poziv, drugi, treći... Peti... Predstavlja se, pojašnjava, kumi, moli... "Znaš", kaže jednoj od sugovornica, "ne bih te zvala, ali nisam to radila sto godina, joj, kužiš, ne... Pa ak me možeš samo malo podsjetiti kak da to riješim..." Skriva se pritom u neki ćošak iza ekrana i pokušava govoriti dovoljno tiho da ja ne čujem. Al to je nemoguće. Poslovnica je veličine hobitske nastambe pa je situacija više nego očita. Koka ne da to nije radila sto godina, nego nije to radila nikad! Bože blagi! Onaj supergenijalni broker iz banke Societe Generale pronevjerio je ko iz pič.. pet milijardi eura, a ja ne mogu dobiti ni 600 kuna koje mi po svim pravilima zakona, svemira i sudbine neupitno pripadaju?!?!
I onda odjednom, nakon punih sat vremena dugih kao vječnost, bitka završava. Vidim koku, noga u gipsu, šepa i oslanja se na štake, glava u zavojima, razbijena faca, modrice i svježe rane od gelera – izlazi iz teške, mukotrpne i bespoštedne borbe pa pobjedonosno zove moje ime.

Posljednjim snagama stisne enter. Enter pokrene printer. Printer izbaci priznanicu. Stavljam autogram. U rukama mi šuškaju tri novčanice od 200 kuna...

EPILOG:
Svaka podudarnost sa stvarnim osobama je svjesno istaknuta i namjerna.
Žgabava i unjkava rade u poslovnici HPB-a na Autobusnom kolodvoru.
Zaobilazite to mjesto u širokom luku kao da je rasadnik crnog prišta i srednjovjekovne kuge. Tako vam Bog pomogao!